Historija Općine

Neolit, bronzano i željezno doba, antička civilizacija

Sarajevo je grad sa izuzetno dugim kontinuitetom življenja. U Sarajevu, u njegovoj samoj jezgri, ali i na periferiji, su otkriveni brojni lokaliteti ljudskih staništa iz različitih vremenskih epoha.
Najstarija staništa su iz vremena neolita (mlađeg kamenog doba) i riječ je o glasovitoj butmirskoj kulturi, koja je egzistirala u periodu od 2400. do 2000. godine p.n.e.
Nakon neolita život se nastavlja u epohi bronzanog doba. Bronzano doba je specifično po naseljima zvanim gradine, koje se nalaze na padinskim dijelovima – uzvisinama. Na području današnje općine Stari Grad registrovana su sljedeća naselja, tj. gradine iz bronzanog perioda: Gradac, iznad potoka Bistrik u blizini mahale Komatin, Obhodža na ušću potoka Mošćanice, te gradina ponad Bakija.

Sljedeća epoha u povijesti je željezno doba. Ovaj period obilježila su ilirska plemena koja su u Sarajevu (na njegovim padinama) gradila svoje nastambe (utvrde). Posebno se ističu ilirska naselja na Debelom brdu i na području današnjeg Soukbunara. Na prostoru općine Stari Grad registrovana je gradina na lokalitetu Močila. Na ovim lokalitetima razvijalo se čuveno ilirsko pleme Desidijata. Nakon Ilira – Desidijata i njihovog djelovanja na području današnjeg Sarajeva, a samim tim i na području današnje općine Stari Grad, slijedi epoha antičke civilizacije, kojoj je sarajevsko područje izuzetno pogodno za bivstvovanje njene kulture.

 

Srednjovjekovni period

Nakon propasti antičke civilizacije  slijedi srednjovjekovni period, a pod tim posebno mislimo na epohu srednjovjekovne bosanske države (banovine, a zatim kraljevine). Današnje Sarajevo u srednjovjekovnoj bosanskoj državi bilo je u sastavu srednjovjekovne župe Vrhbosne. Župa Vrhbosna pripadala je feudalnoj porodici Pavla Radenovića, odnosno porodici Pavlovića. Naselje Vrhbosna imalo je nekoliko sela (Brodac, Bratnik – Vratnik, Hvaletići – Faletići, Komatin, Hrvatin, Hrid itd.) sa centralnim trgom Tornikom (naziv dobio po pazarnom danu utorku), koji se nalazio na mjestu današnjeg ušća Koševskog potoka u Miljacku. Osim trga Tornika, župa Vrhbosna imala je još jedan manji trg koji se nalazio na raskrižju puteva (antičkih puteva), na prostoru između današnje Bendbaše i Baščaršije.
Pored sela i dva trga župa Vrhbosna je imala utvrdu, tj. stari grad Hodidjed, koji je bio u funkciji samog središta župe u političko-administrativnom smislu. Stari Grad Hodidjed nalazio se na mjestu današnje Bijele tabije, mada postoje indicije da se nalazio na području Buloga (istočno od Sarajeva). Župa Vrhbosna, odnosno njezin trg na prostoru između današnje Bendbaše i Baščaršije je, mogli bi kazati, najstariji nukleus oko kojeg počinje razvoj osmanskodobnog naselja, koje će na kraju svoj naziv uobličiti u Sarajevo. Taj trg, odnosno nukleus budućeg Sarajeva je ujedno i nukleus današnje općine Stari Grad.

 

Dolazak Osmanlija i uloga Isa-bega Ishakovića

Godine 1448. Vrhbosnu, odnosno njen centralni dio Hodidjed osvajaju Osmanlije. S tog prostora su se nastavila daljnja osvajanja Bosne i Hercegovine. Dok su osvajanja BiH trajala na prostoru sada već nekadašnje župe Vrhbosne, nastavio se razvoj naselja, ali u drugom smjeru ili u drugoj fizionomiji, koju općenito nazivamo islamsko-orijentalna. U ovom vremenu posebno važna ličnost za razvoj naselja, budućeg Sarajeva, je Isa-beg Ishaković. Isa-beg je svojim aktivnostima, posebno graditeljskim, postavio temelje budućem Sarajevu. On podiže džamiju na mjestu današnje Careve džamije, a u blizini džamije i hamam, zatim drveni most, karavan-saraj, te dućane. Posebno je zanimljivo njegovo podizanje dvora, kao upravnog sjedišta, koje se zvaše na osmanskom saray (dvor). Po toj riječi saray ubrzo je i naselje dobilo naziv Saray-ovasi, što bi značilo „Polje ispred dvora“, tj. saraja. Bosanski čovjek i njegov slavenski, bosanski jezik, prilagodio je ove riječi (Saray-ovasi) svom jeziku, te na kraju dobismo Sarajevo kao naziv za osmanskodobni grad pa sve do danas.

Godine 1462. nastaje Isa-begova vakufnama koja bilježi zadužbine, kao npr. o Isa-begovoj tekiji, odnosno zaviji. Ova vakufnama, odnosno godina njenog nastanka, uzima se zvanično kao godina osnivanja grada Sarajeva. Važno je naglasiti da osmanski razvoj Sarajeva kao kasabe, a zatim šehera, započinje upravo na području današnje općine Stari Grad, te će kroz povijest područje današnje općine biti sama srčika Sarajeva sve do dana današnjega.

 

Gazi Husrev-beg, najveći sarajevski vakif

Nakon Isa-bega Ishakovića, koji je najmarkantnija ličnost Sarajeva u XV stoljeću, u narednom XVI stoljeću Sarajevo je obilježio lik, a prije svega, djelo najvećeg sarajevskog vakifa, ali ne samo sarajevskog, nego i bosanskohercegovačkog. Riječ je o Gazi Husrev-begu. Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg u vremenu od 1521. do 1541. svojim aktivnostima, posebno onim kulturne naravi, kasabu Sarajevo je preobrazio u šeher (viši rang), a za tih 20 godina svog namjesništva učinio je cijelo XVI stoljeće epohom procvata ili kako ga nazvaše zlatno doba za Sarajevo, ali i cijelu BiH. Najglasovitija dobra ovoga vakifa su: Begova džamija, medresa Kuršumlija, hanikah, biblioteka, bezistan, Tašlihan, imaret, musafirhana i preko 200 dućana. U vrijeme njegovog namjesništva izgrađena je i Stara pravoslavna crkva na Baščaršiji, a tim činom samo je nastavljena višestoljetna sarajevsko-bosanska koegzistencija.

 

Veliki požar i dolazak Austro-ugarske

Krajem XVII stoljeća, tačnije 1697. godine sarajevska zlatna epoha jenjava u vatri. Naime, princ Eugen od Savoje je sa svojim vojnicima 23. i 24. oktobra Sarajevo, odnosno Baščaršiju, jezgru grada, pretvorio u zgarište. Od ovog velikog požara pa sve do dolaska nove vlasti (Austro-Ugarske) Sarajevo se nije uspjelo obnoviti tako da ponovo doživi i nastavi svoje zlatno doba.

Godina 1878. je godina novog preokreta u razvoju Sarajeva, ali i onoga što danas zovemo općinom Stari grad.  

Osmansku vladavinu, odnosno kulturu zamjenjuje nova i rekli bi smo življa kultura pod okriljem Austro-ugarske monarhije. Šeher Sarajevo svoju orijentalno-islamsku notu počinje sve više gubiti i poprima manire evropske provinijencije. Prožimanje Istoka i Zapada nekada je išlo bolno, a nekada je uspijevalo naći modele u kojim Istok i Zapad iznalaze dovoljno prostora za život, odnosno suživot. Baščaršija, pa i značajan dio Starog Grada (današnje općine) uveliko zadržava osmanskodobnu tradiciju. Posmatramo li općinu Stari Grad, njenu urbanu sliku, možemo napraviti jedan grubi presjek i reći da je Slatko ćoše, odnosno prelaz iz ulice Sarači u ulicu Ferhadija „vododijelnica“ istočne i zapadne kulture koju ova općina, ali i grad Sarajevo i država BiH baštini.

Sarajevo je u XX stoljeće ušlo sa atentatom (1914. god.) na prestolonasljednika Austro-Ugarske monarhije Franca Ferdinanda. Atentator je poznat, Gavrilo Princip, a još poznatije je ono što je uslijedilo nakon atentata – Prvi svjetski rat. (photo atentat ili I sv rat)

Nažalost, XX stoljeće u Sarajevu je započeto atentatom i ratom, Svjetskim ratom, a završilo ratom – agresijom na BiH (1992.-95.). Čovjek ovdašnjih krajeva rekao bi da je XX stoljeće za ovu zemlju i njenog čovjeka bilo i previše tegobno, stoga je vrijeme da XXI stoljeće bude prosperitetno.

Posljednje vijesti

Vidi sve
24
May

Svečani defile maturanata kroz Stari Grad

Učenici IX-ih razreda osnovnih škola iz Starog Grada su na svečani način, defileom kro...

24
May

Korisnici Zavoda "Mjedenica" proslavili 70. godišnjicu postojanja

Javna ustanova Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“ 22.05.2017. g...